Propovijed mons. Bogovića

1. Privlačnost primjera sv. Ante (1195-1231)

Sveti Ante rodio se 1195. godine u Lisabonu oko 1195. godine, a umro je nedaleko Padove 1231. Želio je da bude pokopan u Padovi. Ta mu je želja ispunjena. Naziva se zato Padovanski. Ondje ga narod zove jednostavno: Svetac. Iz njegova života istaknuo bih samo neke podatke: U franjevački red privuklo gaje mučeništvo nekih franjevaca za vjeru u Africi. Kada se njihove moći pronosili Portugalom, zaželio se i on priključiti franjevcima i otići onamo gdje su oni stekli mučeništvo. Krenuo je, ali je nevrijeme bacilo njegovu lađu prema Italiji, gdje će ostati do kraja života. Putovao je po raznim mjestima, ali je još brže bilo njegovo unutarnje putovanje prema Bogu. Život je provodio u molitvi i pokori, a kroz njegove riječi i djela progovarala je narodu jasno Božja dobrota i Božja ljubav. Nije Ante tehničkim vježbama došao do dobrog propovjednika. Nije on bio demagog. Za svoje propovijedi pripremao se molitvom, postom i studijem. Bogu je bio uvijek blizu i zato je mogao činiti čudesa. Tako je na molbu jedne majke oživio njezino dijete. Zato je i zaštitnik djece, što su roditelji i ovdje osjetili.

2. Putovanje: vanjsko i unutarnje.

Nije sv. Ante bio lutalica bez cilja. Njemu nije bilo uvijek jasno koje je mjesto na kraju njegova putovanja, ali je znao da uvijek treba ići prema Bogu. Taj put nije nikada smetnuo s uma, bez obzira gdje bio. Imao je ugrađenu onu božansku navigaciju s kojom su apostoli krenuli u svijet, mudrost koja dolazi od Boga. Mi slušamo često da smo putnici, da nam je Isus put, istina i život. Kamo mi to putujemo, nismo li mi lutalice?

- Vanjsko putovanje: krenuo u svijet gonjen vjerom Duha Svetoga, poput apostola i s apostolskim žarom: U ime Oca i Sina i Duha Svetoga; nigdje nije bio izgubljen; kamo god bi došao - dobro je došao. Svugdje je nastavio svoj put prema Bogu

- Unutarnje putovanje: Ante nije imao karijeristički plan: putovati prema bogatstvu, vlasti

- od zla prema dobru i od dobra prema zlu. Ne hraniti u sebe zlo, da u tome budemo jači. U predaji o sv. Jurju kaže se daje u neko mjesto došao zmaj koji je stalno tražio da ga se hrani. Ljudi su nosili sve što su imali, ali na koncu je tražio da mu žrtvuju i ljude. Znakovito je da ljudi daju hranu onome što ih ugrožava. Kada je došla na red nevina djevica, dolazi vitez Juraj na konju i oštricom svoga koplja ubija zloćudnu neman.

To je dojmljiva slika što se zapravo medu nama događa. Hranimo zlo u sebi i u društvu. Mnogi se vladaju kao zaduženi da ojačaju zlo u svijetu. Da ljudi nisu davali hranu zmaju ne bi n mogao opstati. Sveti Ante ne samo da nije davao svojim djelima hranu zlu oko sebe, nego on se protiv njega veoma uspješno borio oružjem svoje vjere. Ujedno je u ljudima zalijevao ono dobro da raste i da se razvija.

Postoji, nažalost i obrnuto putovanje: kainovsko (Brotnja, Markovića jama, Kosinj.

- Naš put: Pred 13 stoljeća stali smo na Kristov put. Nedavno smo prevalili put od diktature prema demokraciji. Nismo otišli nekamo drugamo, ali smo se odmakli od jednoga sustava i ušli u drugi. Iako su postavljeni drugi pravni okviri, ostali su isti ljudi i oni trebaju preći onaj unutarnji put od neodgovornosti prema osobnoj odgovornosti. Postoji i ona unutarnja tranzicija koja se treba dogoditi. Naša nepripremljenost ostavila je prostor da se jave stari uvježbani kadrovi koji nam gospodare u medijima, a dobrim dijelom i u politici. I u našem današnjem hodočašću sv. Anti treba u prvom redu pokrenuti onaj naš unutarnji hod prema Bogu, da sve loše ostaje iza naših leđa, a da sve više ulazimo u ljepotu Božjeg bogatstva, Božjih stanova. Putovati prema životu i vječnosti znači zapravo putovati prema Presvetom Trojstvu gdje je potpuno predanje jedne osobe prema drugoj. Zato je Bog vječan i sretan. Sin Božji je prenio taj način odnosa prema drugoj osobi svojim životom i svojom smrću. No kada je on u času umiranja na križu svjedočio potpuno predanje u ljubavi prema Bogu i prema čovjeku, nema više poražavajuće pozicije za čovjeka. Pače, predanje do smrti za drugoga postaje put prema najsvjetlijoj pobjedi života. To je Ante osjetio, zato je zaželio i sam krenuti putem onih franjevaca koji su iz ljubavi prema Bogu i bratu čovjeku prikazali i svoj život u Africi. Nisu doživjeli poraz nego pobjedu i ušli u zajedništvo Presvetog Trojstva. To je naš zajednički cilj i dom. Naša krajnja adresa. Glavno je putovanje, gdje se ne smijemo izgubiti, putovanje prema Bogu, to znači prema sreći i prema vječnosti.

3. To koračanje zbiva se unutar obitelji i naroda

Od ljudskih zajednica istinu o Bogu i njegovu životu najbolje nam izražava obitelj. Doduše na nesavršen način, ali u obitelji se ostvaruju oni odnosi predanja osobe osobi kakvi su u Presvetom Trojstvu: predanje između muža i žene, između roditelja i njihove djece. Biti otac i biti majka

- to su ključna zvanja bez kojih nema života. Sto su ta zvanja manje privlačna, to je društvo bolesnije. Ono može biti i bilo je bez brojnih zvanja, ali bez tih ne može. No zato ta zajednica ne može živjeti po tržišnim zakonima: koliko ja tebi - toliko ti meni. Ona živi po darivanju sebe. Zato i jest životna i životvorna.

- pred 23. godine došla je do izražaja još jedna zajednica: narod i domovina. Tada se očitovalo nešto što ne smijemo zaboraviti. Naši branitelji stavili su krunice oko vrata. Tada se probudila vjera i kod onih kod kojih je dugo spavala. No bila je tu. Ta vjera je također glasno progovorila kroz poruke novih papa, napose po papi sv. Ivanu Pavlu II. Taj papa otkrio je nama da imamo posebnu misiju u ovom svijetu. Otkrio je da je u nama još uvijek prisutna spremnost na žrtvu, na predanje za dobro drugoga. To je ona životna kvaliteta kao odraz života unutar Presvetog Trojstva. Po nama Bog može kršćansku dušu Europe. Zato je želio da mi što prije uđemo u nju. Ne tek zato da dobijemo neki EUR.

4. Mučenička i marijanska dimenzija. Taj papa potaknuo nas je da ojačamo mučeničku i marijansku dimenziju naše povijesti. Odgovorili smo mu gradnjom dvaju svetišta

- Crkve hrvatskih mučenika na Udbini

- Crkve velikog hrvatskog krsnog zavjeta u Kninu, gdje je sačzvan najstariji Mrijin lik našega kršćanstva. . Privlačilo gaje mučeništvo: ubrzani hod prema cilju. Papa Ivan Pavao II. gledao je na prijelazu stoljeća i tisućljeća s čime čovječanstvo prelazi u novo vremensko razdoblje svoje povijesti. Nije pozvao svijet da popiše svoje oružane snage, čak ni svoje umjetnike, književnike, pjesnika, izumitelje, učenjake. Pozvao ih je da popisu svoje mučenike i da im oni u novom vremenu budu uzori i svijetlila na putu. On je, gledajući s čime svijet računa na putu u treće tisućljeće, zgrozio se nad opasnošću koja mu u novom vremenu prijeti. Zato je pozvao sve narode da popisu svoje vjerne svjedoke ljubavi prema Bogu i čovjeku, svoje mučenike. I on je poput sv. Franje osjetio poziv Kristov: „Popravi mi Crkvu!" No vidio je da se ona ne može popraviti, ne može biti sol zemlje ako se ne osloni na svoje korijene, ako ne cijeni one koji su život svoj ugradili u dobro drugih ljudi, po uzoru na Krista vjernog svjedoka - mučenika.

5. Mi u našem narodu odazvasmo se Papinom pozivu pokrenusmo projekt izgradnje jedne crkve - Crkve hrvatskih mučenika. Kada kažem ,,u našem narodu" ne mislim samo na one unutar granica Hrvatske, nego na sve Hrvate ma gdje bili. Tu ne mislim samo na proglašene mučenike, nego na sve one koje su stradali kao nevine žrtve u svom predanju za druge, za svoje obitelji, za svoja sela, za svoj narod. Svima nama nametnuta je tema o našim zločinima. To onda izaziva kod nas traženje zločina drugih prema nama. I tako se vrtimo u krug. Treba u prvom redu staviti naglasak na nevino stradalima, na golemoj patnji, ali i golemom blagu koje skriva naša prošlost u brojnim nevinim stradalnicima. Prvi kršćani nisu bili toliko obuzeti zloćom svojih progonitelja, koliko vjernošću svojih mučenika. Mučenici su bili njihovo pravo blago koje su cijenili, koje su zapisivali, koji su ih okupljali. Mi želimo oko Udbine povezati cijelu mrežu hrvatskih stradalnika i stratišta, i Krbavu, Macelj, Vukovar, Škabrnju. Ne zato da raspirujemo mržnju prema mučiteljima, nego da raspirujemo poštovanje prema stradalima. To je zdravi temelj na kojemu je Crkva rasla i jačala. Sto bude u našem narodu jača svijest o tom našem blagu, bit će to jači temelj za bolju budućnost. Taj vid naše prošlosti i sadašnjosti želi promovirati Crkva hrvatskih mučenika. Nije to, dakle, tek projekt za izgradnju jedne građevine, nego projekt duhovne obnove Crkve u Hrvata, koju treba osloniti na njezine izvore i najjače svjedoke vjere, na njezine mučenike.

Istina je, dragi vjernici, da nas pritišću sa svih strana, da moramo ispaštati i za ono što nismo krivi, da se i danas svaljuje krivnja na našu braću i na cijeli narod. Razvija se osjećaj nemoćni pred bahatim ljudima i ustanovama. Probudimo u sebi vjeru u neprocjenjivo blago nevine patnje očitovanje nemoći da se čini zlo najmoćnije sredstvo spasenja. Zar nismo otkupljeni nevinom patnjom Kristovom. Dakako da ta patnja treba - da bi bila spasonosna - biti očišćena od svake mržnje i neprijateljstva. Ivan Pavao II: uočio je pobožnost Majci Božjoj i u našem narodu i njegovoj povijesti. Odgovor i na povijest i na papin poziv možemo čitati također u rastu velikog zdanja koje se ovdje gradi, ovdje gdje posebno hrvatska povijest jasno i glasno govori i šalje ih današnjem naraštaju Hrvata.

Majka Božja bila je u našoj povijesti prisutna poput duhovne navigacije koja nas je čuvala da ne nestanemo u valovima svjetskih sukoba. Sveti Ante je dobio želju da krene na evanđeoski put predanja za spasenje ljudi, predanja do mučeništva, kada je kroz mjesto njegova boravka prolazila povorka s moćima franjevačkih mučenika. To ga je ponukalo da cijeli svoj život uloži, ugradi za dobro, za spasenje ljudi. Tako je i učinio. Ono što je uočljivo i kod Marije i kod sv. Ante: pokretala ih je u djelovanju ljubav prema Bogu. Ta ljubav se uvijek pretače i u ljubav prema čovjeku. Koji Boga ljube, sve ih upućuje na dobro.

Neka i Crkva hrvatskih mučenika i svetište Gospe velikog hrvatskog krsnog zavjeta budu u našem narodu trajni zov svakome da uloži svoje vrijeme, svoj trud, da na svojim ramenima ponese križ svoga brata i za svoga vrata. Onda će biti brojni graditelji kraljevstva Božjega među Hrvatima.

Propovijed je izrečena na svetkovinu sv. Ante Padovanskog u privremenoj Gospinoj crkvi u Kninu.